02

srijeda

rujan

2015

POGLED NA ŽIVOT

Kad legnem u krevet uvijek dugo ne mogu zaspati.Ponekad od nekih problema,ponekad od nesanice,a nekad mi se jednostavno ne spava.Uvijek imam neki strah od života i od onog što me čeka idući dan.Nijedan dan ne prođe bez nekog problema,svađe ili šta ja znam čega.Valjda nam tako suđeno!?Voljela bi kad mi djeca nebi bila tako svako malo bolesna (puno toga pokupe u vrtiću) to me jednostavno izmori.Ali uvijek se sjetim onih majki čija su djeca teško bolesna i kako je njima mnogo teže.Danas sve što ti treba za život ovisi o novcu ali njega naravno nema nikad previše.Plaća je minimalac,a režije visoke.Živjeti se mora svaki dan i svaki dan se moraš snalaziti.Ako imaš neki posao na crno naravno ne smiješ ga raditi jer odmah dobiješ prijavu i kaznu,a tomu naravno pridonesu osobe koju su ti zavidne ili one koje su ti konkurencija u istom ili sličnom poslu.Razmišljam si dali sam si mogla posložiti život drugačije gdje bi bila šta bi radila!?Pa se onda trznem i opet mislim kao da bi bilo nešto i drugačije da znam.Dani polako prolaze za njima i godine,čovjek radi i muči se kroz život,pa onda ostari (netko na žalost oboli) i na kraju umre.Stvarno je to tako mučiš se i radiš cijeli život za sebe i za djecu i na kraju umreš i nisi ni uživao kako treba u onome za što si radio cijeli život.I kako da onda budeš optimističan donekle na neke stvari kada si svijestan kako će to završiti.Kažu da nikad nije dobro ni imati sve u životu jer onda ne znaš cijeniti ono što imaš.Moraš uvijek imati neki cilj i želje za kojima ćeš težiti.Prevelika je danas oholost u svemu,a premalo zadovoljsta.Danas se muž i žena tuku i rastavljaju,braća se svađaju i mrze,djeca međusobno odbacuju i kako da opće i funkcioniraš u takvoj okolini.Kako da budeš pameta,sretan i zahvalan na svemu što imaš ako nisi zadovoljan s malim stvarima i ne znaš dijeliti ako imaš previše.

30

nedjelja

kolovoz

2015

OBITELJ JE BOGATSTVO

Do svoje 20 godine živjela sam sa svojima.Naravno sa punih 20 godina sam se udala.Otisla sam nekih 3 km od svoje kuće ali meni je to bilo kao da sam ne znam gdje.Privikavanje na novu obitelj...joj užas...hodali smo tek 6 mjeseci i odmah se zaručili i dogovorili svadbu za godinu dana.I to je prošlo za čas...došla svadba i kako to i biva prva noć je u kući kod muža (naravno nikad nisam tamo prespavala jer nije bilo potrebe skoro da smo susjedi samo nas selo dijeli) Pošto je svadba bila dva dana (prvi dan kod mene drugi kod njega) kako to i biva na selu posprema se poslije svadbe mjesto gdje je održana.Naravno već u startu želim ići pomoći svojim roditeljima pospremiti mjesto gdje je bila svadba.Odlazim i kroz kojih sat-dva stiže poziv od muža da dođem tamo gdje je bila njihov dan svadba jer kao njegovi se malo ljute jer me nema da pomognem.(mislim si ja ...pa alo nismo ni imali zajedno svadbu da sad ona meni tu naređuje gdje ću pomoći jer smatrala sam da moram pomoći svojim roditeljima koji su mi i omogućili da se taj dan održi) Naravno ostavljam sve i idem.Već mi tada bilo malo bezveze da moram njih pitati kako i šta.Prošlo je i to, suprug mora raditi ,ja ostajem samo s njima u kući.Bilo mi i neugodno,ne znam gdje šta stoji oni svi zajedno stalno nešto šapću baš sam osjetila nelagodu.Kad sam kuhala nije im bilo dobro jelo jer nisu kao bili naučeni jesti.(kuhala sam kako sam znala i kako me mama naučila)Kad je suprug bio doma kud on tamo i ja.Kad ga nije bilo osjećala sam se loše...znala sam otići kod svojih ali naravno i to im je bio problem.Sve su tajili od mene...ali kad bi nekud išli znali su sa nama ići,a ako je neko došao kod nas uvijek su bili sa nama na katu.Nikad nije bilo opušteno.Jedan dan sam odlučila tome stati na kraj skupila sam snage i spakirala sam kofere i rekla suprugu da ja tako ne mogu i da ja odlazim a on ako želi neka ide sa mnom ili neka ostane.Začudila sam se kad je krenuo i on pakirati stvari.Pozvala sam tatu i brata i oni su nam pomogli prevesti stvari kod mojih.Nikad neću zaboraviti kad sam rekla svojima da ja tamo ne mogu više živjeti oni su mi odma pružili podršku i pozvali nas da dođemo živjeti kod njih.Kad sam se vratila kući muž je morao otići na teren.Nije ga bilo tjedan dana.Nije mi bilo svejedno ali osjećala sam se sigurno jer sam imala podršku od svojih roditelja.Živjeli smo kod njih 2 godine i u među vremenu dobili dijete.Tada su nam moji roditelji odlučili napraviti kuću.Radovi su krenuli,njegovi su nekako prešli preko toga što smo otišli (mada još uvijek tvrde da nemaju pojma zašto smo otišli) ali nekako nam bilo najmirnije kad se nismo s njima posjećivali neko vrijeme ali naravno imala sam toliko srca pa sam prešla preko svega i znala sam kako bi bilo meni da se ne viđam sa svojima.Ipak su to njegovi roditelji.Vrijeme je prolazilo,oni su bili redoviti gosti nedjeljom na kavi,a mi smo tamo išli jednom tjedno.Sa mojima smo se super slagali mi smo bili na katu,a oni dolje.Nikad nisu ulazili na kat ako nas nije bilo.Jednostavno drugačije je bilo nego tamo,moji su bili razumljiviji u svakom pogledu.A i odgoj je bio između mene i supruga drugačiji.Kada smo selili u kuću saznala sam da sam opet trudna.Dobili smo još jedno dijete i nekako smo se snalazili.Moj muž je ostao bez posla,fizičkom radu baš nije bio naučen tako da je njemu teško palo raditi kod kuće na poljoprivredi.S njim i danas imam problema šta se tiče posla jer njemu se nikad ne da ništa.Mada moji roditelji nikad nisu rekli da smo dužni im nešta radit jer su nam napravili kuću, ja jedostavno osjećam tu dužnost da ima pomažem u svemu jer su nam stavili krov nad glavu i osigurali nam sigurnost za obitelj.Jako sam sretna i zahvalana što ih imam za roditelje.Mislim da se teško mogu uspoređivati sa drugim roditeljima jer neki ne mogu svojoj djeci priuštiti to što su oni nam,a neki možda ni ne žele.Jako sam vezana za njih tj. mi smo svi jako složni.Ponekad kad legnem spavat osjećam se usamljeno jer se bojim kako ću ja bez njih kad ih ne bude??Oni su moja podrška,tu su kada padam na dno i kad se dižem.Moji jedini iskreni i pravi prijatelji.Oji su ti koji su mene školovali i pripremili na ovaj ludi život kroz bol i patnju
Naučili su me da uvijek moram imati svoje JA i uvijek svima reći u oči ono što mislim.Život nas nije baš mazio.Dvoje djece ,a nezaposlen to je mora svakog roditelja.Naravno i tu su moji roditelji uskočili te nas obadvoje zaposlili u firmi.Sada imamo siguran posao...ali ja vjerujem u ono kada imaš sve nisi sreta.Pa eto tako je i kod mene....nemam sve što želim...nemam zadravlja ali tu si ne mogu pomoći bitno da su djeca donekle zdrava.Kad dovedeš život u neki red uvijek se tu nađu neke osobe koje su zavidne jer imaš to što imaš jer nemaš kredit jer imaš nekog ko ti uskoči kada nemaš za kruh.Upravo zbog toga se nekad osjećam nemoćno i slabo,osjećam se povrijeđeno i sramotno jer ne mogu kako treba zarađivat za kruh.Ne mogu se pomoiriti s tim da moj suprug ne cijeni to što su moji roditelji učinili za nas i što još čine.Teško je i živjeti tako....i to te po malo izjeda i tada se gušiš u tom jadu kako bi ja rekla.Ali opet imam takve roditelje koji me razumiju i koji znaju koliko sam im zahvalna na svemu.Jako ih cijenim i poštujem,želim da mi još dugo požive i nauče me stvarima koje još ne znam,upozore me na neke posljedice ako počnem griješit...želim da mi pomognu odgojiti moju djecu u ljude poput njih.Jednostavno ne mogu zamisliti život bez njih ali svjesna sam da tu želju ne mogu ostvariti.Jako me žalosti kad vidim mlade koji ne cijene svoje roditelje i ne znaju šta imaju dok ih ne izgube.Ali najsretnija sam kad se probudim svaki dan i vidim svoja dva anđela i vidim svoju obitelj....to je najveća sreća i bogatsvo,a to se ne može kupiti.

29

subota

kolovoz

2015

Žena Majka Kraljica

Kad uspijem sjest...naravno to je baš onda kada idemo jesti ili dobijemo goste kroz misli mi prođe neke stvari.Zašto smo podjeljeni kao muž i žena?Poznato je da žena pere,kuha,čisti....brine o djeci o svim stvarima u kući i oko nje.Naravno muški su ti koji rade,zaslužuju za obitelj i taj neki stup u obitelji.Pa ja se evo ne bi složila.Kod mene nije tako.Mi smo zaposleni oba kod mojih roditelja.Naravno on se ujutro s teškom mukom ustane sat vreme prije nego ide raditi a do posla ima par minuta jer smo susjedi sa roditeljima.Sjede na wc-e i surfa po mobu kad sve obavi ode raditi.Ja ustanem sat vremena kasnije sredim sebe,probudim mlađe dijete spremim ga za vrtić (u koji mu se baš i neide,pa se ide sa plačem i mukom) drugo ostavim da spava doma ili ponekad ide sa mnom.Ostavim dijete,odem u trgovinu da uzmem kruh za doručak,vratim se kući pripremim drugo dijete za školu,usput stavim prat veš i koje sitinice uradim.Otpratim dijete u školu,odem pomoći kod svojih.Par puta dođem uz put kući da uradim nešto nabrzinu (jer su moji roditelji svjesni kako je to prošli su i gore stvari) Već mi se dijete vrati iz škole,najede se počinjemo pisati zadaću.Koliko stignemo dovršimo jer već idem po drugo dijete u vrtić i ne možeš koliko je aktivan više ništa kako treba raditi.Uz sve to gdje moram biti s njima kad se igraju jer smo na cesti po kojoj divljaju luđaci po malo pomognem svojima šta treba (jer rade na poljoprivredi i tako posao traje od 0-24h).Dođem kući,kuham večeru,kupam djecu, pripremam stvari za njih za drugi dan.I naravno nije da se žalim,ali kao i svaka žena s vremeom te počne to ubijati.Pa nikad nemaš vremena za sebe.Jer moraš svima udovoljiti.Sjedneš za stol,jedan je žedan,jedan bi nešta drugo da jede,drugi bi nešto iz hladnjaka da mu doneseš,muž opet svoje nešta i ti nikako da sjedneš,pojedeš kako treba i odmoriš si barem noge na 5 minuta jer si naravno cijeli dan na njima.I dok sve pospremiš i kreneš na tuširanje skužiš kao da netko stoji iz vrata i škica kroz ključenicu,pa se jednom piša,drugi žedan...pa jedan bi da mu pričaš priču,drugi da se maziš s njim.Pa se naravno ne otuširaš,legneš k njima i zaspiš.Probudiš se u gluho doba noć i ideš naravno onako sav rastrgan od umora i sna na tuširanje :) Legneš i već se moraš probuditi.I gdje si ti cijeli dan?? A gdje ti muž???Pa krenimo od muža naravno...on spava jer je umoran,mora biti odmoren.Nema 5 minuta za djecu,nema vremena da uskoči da ti odvojiš za sebe vrijeme.Nema tu sad onog...ajd ubijaš se tu za djecu i mene odi si sad popi u miru kavu kod susjede ili doma....ono zaslužila si.Jer naravno šta ja i radim cijeli dan???!Pa ono ništa ....ne vidi se da je veš opran i pospremljen,kuća čista ,jelo složeno,svi poslovi obavljeni,djeca sređena...neee....pa to jije ništa...pa koliko se on umori na poslu!?Pa naradi se....nije da ne radi...alo haloo!!!Pa poštuj ženu koja te ne opterećuje s ničim.Jer ne znaš koliko vremena i truda ulaže u obitelj i koliko zapostavlja sebe samo da svima bude sve kako treba.Ne znaš kako je djecu dovesti na donekle pravi put (a do toga ima tisuće uspona i padova) neprospavanih noći i odricanja za djecu najprije.Nema kava po kafiću kao što to rade ostale žene,nema shopingiranja i onih ostalih stvari koja rade moderne mame kako bih ja rekla.Uđem u dućan pogledam stotinu stvari i rijetoo kad ako je na sniženju uzmem koju stvar za sebe jer uvijek gledam da su mi djeca kako treba,a ja kako bude.Nisam odgojena u nekoj velikoj imaštiji koliko se imalo toliko nam je bilo dovoljno i to želim naučiti svoju djecu.Ma da se vratim na ono što želim reči;žene su te koje drže glavni stup u obitelji.Nama nikad ništa ne smije biti teško,ne smijemo biti bolesne,umorne,tužne,ne možemo si priuštiti loš dan,a ni pms.Jer kako god pogledaš...ako slučajno i malo zastaneš u nekom poslu on nas uvijek dočeka.Zato želim reči da smo zaslužile da nas se donekle nosi na dlanu i uzdiže u muškim očima jer mi smo te bez kojih nitko ne kože makar koliko dizali ruke na nas i s nama brisali pod.Bez žena se ne može i žene treba poštivati.A ako i postoji koji muški biser koji vjeruju da se bez žena može njemu svaka čast.

Surova stvarnost

Želim biti sretna,ali me guše ljudi oko mene i sve sitnice.Zašto je to tako?Zar smo spali na to da se moramo drugima dopasti?Raditi stvari koje ne volimo samo zato da bi se drugima svidjeli?Zašto bi morali nekog ne voljeti,jer eto naš prijatelj baš toga ne voli?Zašto bi morali rušiti svoje snove da bi se drugi uzdizali ,a nas bacali na pod kad im više nismo potrebni?Zašto bi sebe smatrali manje vrijednima od drugih?Tko smo mi?Zar mi nemamo pravo na život i na svoje JA?Da li smo toliko nesposobni da izborimo se za svoje potrebe ili smo toliko nemoćni da dopuštamo da drugi vladaju nama?Kuda ide ovaj svijet,ovi ljudi i sve oko nas?Zar smo zaslužili da nam dan služi da bi pokazivali svoje sposobnosti za druge i svoj lažni osmjeh poklanjali drugima,činilo dobra djela samo zato da nas netko primijeti?Ali noć je ipak tu...ona  nas u naša četiri zida vraća u stvarnost...u samoću.Tamo nema naših prijatelja kojima smo cijeli svoj dan poklonili da bi ih podržali u nečemu,pružili potporu,davali im snagu za naprijed.U toj noći smo sami...svijesni sami sebe i svojih grešaka...gdje se kajemo za sve loše,gdje bol i tugu ne možemo podijeliti sa drugima,tu gdje nam nitko ne briše suze i ne drži za ruku da nas utješi,zagrli...Tu smo sami.Tu smo pravi mi...bez glume i lažnih osmjeha,u stvarnom svijetu bez tih pravih prijatelja.Ali ako pogledamo oko sebe...pravih prijatelja više ni nema.Sve su to samo lažni primitivci sposobni zadovoljiti svoje potrebe bez obzira na ishod svega.Gdje su ljudi toplog i plemenitog srca,gladni tople riječi i lijepog osmjeha?Tih ljudi nažalost više nema.Ne cijene se više iste stvari,a nipošto ljudi.Danas nažalost imamo više nego prije,više nego što nam treba i ne znamo to cijeniti...postali smo bezobrazni i nezahvalni.Ali negdje u podsvijesti vjerujem da ipak svaki čovjek zažali kada učini neku malo pogrešku,ma bio to pozdrav na ulici ili neka mala sitna gesta.Jer svi smo mi isti i svi mi volimo primiti samo je pitanje koliko smo spremni uzvratiti.

28

petak

kolovoz

2015

Gazi me vrijeme i gazi me život.Gledam iza sebe nikako naprijed.Evo prođe i 10 godina kako sam udana,a gdje sam ja???Ništa nisam proživjela kako treba,ako sam i putovala gdje uvijek se išlo sa svađom sa partnerom ili su bile neke trzavice prije.Nikad opušteno i sa veseljem.Ako je koji put bilo i ok uvijek bi to kvarili pozivi moje mame : "Gdje ste i kad se vraćate?"Nekako mi se u zadnje vrijeme nikud ni neide...nemam volje i osjećam se ne prihvaćeno.Valjda nemam ni živaca za sve to.Jednostavno kad ti kod kuće nešto ne štima nemaš volje ni glumit pred nekim.Ja sam takva osoba ako me nešto muči želim odma to riješiti ne volim duga čekanja,jako sam tvrdoglava.Najviše ne volim kad mi netko glumi da mu brak savršen,nikad se ne svađaju,jako su zaljubljeni i imaju odnos par puta na dan.Ja se ne bojim priznat da baš nemam više toliko ljubavi prema partneru,svađamo se svaki dan oko gluposti,a odnos nam je skoro svakih mjesec i pol.Znam,već vidim kako se čudite i zgražate na ovo....ali ajd budite fer prema sebi i priznajte da ni vama nije baš bajno???Biti će vam lakše ko i meni.Ma nije nam nikom savršen život...ja svoj neću više ni uljepšavati jer štetim sama sebi.Htjela sam priznati i pokazati onako kako je da si olakšam malo život.Pomalo se gušim u svemu i vrijeme mi je da sama sebe izvlačim iz toga jer sam svega svijesna.Nisam luda,nisu me toliko baš pukli živci da bi bila neki psihički bolesnik.Vjerujem u ono priznaj samom sebi kako ti je i na vrijeme kreni sa riješavanjem problema.Ja se nemam kome povjeriti jer više ne vjerujem u neka prevelika prijateljstva.Alj vjerujem da svaki moj prijatelj ima svog prijatelja.I to jednostavno ne može funkcionirati.Zato sam odlučila pisati o tome....vjerovali ili ne ali meni je lakše ...nisam više toliko nervozna....opustim se malo jer sam to prenjela ovdje.Ako želite sebi pomoći u nekom problemu pišite o njemu,otvoreno i bez straha...tu je tvoj mir i tu imaš ono svoje JA i pravo na svoje mišljenje....dok ne skupiš hrabrosti nekom to reći u oči.

24

ponedjeljak

kolovoz

2015

Početak 1

Da stavila sam svoju prvu ljubav malo sa strane i počela da glumim da volim svog odabranika.Mislim išlo je to neko vrijeme...selili smo se malo od njegovih jer nisam mogla živjet tamo gdje mi se stalno diše za vrat,gleda svaki moj korak i pokušava manipulirati sa mnom.Vraćam se natrag svojima sa njim i kreće se malo na bolje...počinjem držati svoje ja i ne dam se.Nekako se borim sa svime...počinje se graditi naša kuća u živim neki život u kojem mi je cilj čim prije se maknutj u svoje.Veliku podršku imam u svojim roditeljima jer shvaćaju valjda da su pogriješili kada su me odvojili od onog pravog života i partnera.U međuvremenu ostajem trudna,suprug bez posla.Sve oči uprte u buduću bebu.Da sam htjela dijete ne,ali jednostavno tu je sve krenulo.On je namjerno bez ikakvog dogovora uradio to šta je da ostanem trudna( valjda zbog pritiska svojih) A nisam više bila ni ista ni sretna jednostavno sam bila opet razočarana.Zašto opet netko upravlja mojim životom.Nisam znala ni sama šta bi sama sa sobom,ali uz pomoć mame sve san pripremala za dolazak sina. (to je bilo bitno da je sin i da se nastavlja loza) Došlo je dijete nisam imala neki osjećaj za njega (valjda jer sam ono prije izgubila) nisam se baš našla u tome,sve me vraćalo u prošlost
Najbolje bi bila nestala...bila sam nervozna i ljuta....nisam se mogla snaći.Ali s vremenom sam nekako to sve uspjela uskladiti i naučiti kako treba.Muž nije nigdje radio spavao je do podne,moji su radili za nas,za našu kuću....on nije mario.Bila sam ogorčena na njega....bilo me sram pred mojima radi njega.A oni su sve trpili samo da se ja ne svađam s njim.Nije bio naučen poslu.Volio je igrice i tako je provodio vrijeme.Sve je po malo prolazilo,dijete je raslo,ja sam još uvijek bila nekakva neutješna i razočarana,kuća se dovršila.Počelo je preseljenje...tada opet saznam da s trudna i tu pucam do kraja.Ne pričam s njim par dana,ne želim ponoviti grešku s djetetom.Jednostavno sam se razočarala u njega jer me opet iznevjerio po tome pitanju.Mislila sam da će možda krenuti na bolje kad budemo sami živjeli.ali nije.I došlo je to drugo dijete tada su se osjećaji u meni malo bolje probudili (nije da mrzim svoje prvo dijete,volim ga naravno,ali nisam imala te majčine osjećaje odma). Dvoje djece,kuća,muž bez posla,svakodnevni pritisak,krpamo kraj s krajem,moji mi uskaču kad god treba.Šta ti je život 30 godina a još me roditelji uzdržavaju??? nocry
Ali šta ćeš...kaže moj tata,ajde dobro je bitno da se ima,da ti se može pomoći nisi ni prva ni zadnja.Mislim žalosno je to da tako mora biti.I opet ti vrijeme prolazi,djeca rastu traže svoje ali ti još uvijek stojiš na mjestu,nema pomaka.Normalno da sam nezadovoljna sa takvim životom.Uz dvoje djece i muža koji ne radi moraš biti pun snage jer vidiš da sve držiš u svojim rukama da nemaš pomoći i oslonca od muža nego samo od roditelja koji rade svaki dan fizički posao od jutra do mraka da imaju od čega žiovjeti i oni i mi.Konačno nekako muža natjeram da i on pšočne raditi s njim što mu naravno teško pada od ruke,ne voli fizički rad,nebi radio ništa takvo....radi samo da mu otpadne od ruke i kako mu se da. Tvrdi da radi i za mene...a ne daje mi plaću on nego moji roditelji. Život je stvarno jadna kad ga pogledam sa svoj stajališta,imaš sve ali nemaš ništa.Sad dok smo mladi trebali bi uživati ali mi jednostavno ne uživamo.Kaže problem je u menu.Ma da??Zato jer nemama više dlake na jeziku,jer ne želim da me moji uzdržavaju i jer želim da se probudi i počne raditi za obitelj??? Pa da baš sam glupa,zašto i bi kad vidi da mu ovako može biti dobro.Ima ono šta mu treba,kad nema para a nešto treba moji uskoče,sve mu oprano,skuhano i očiščeno.Dok dođe doma umoran je ,radio je cijeli dan ne može se baviti djecom,dere se na njih. Tj. ne toli na mlađeg koji mu je drag,nego već na starijeg koji pomalo kuži koliko ga tata ne voli i odbacuje,za sve je to dijete krivo i samo da mu dozvolim još bi ga pljusnuo.
Razmišljala sam već da se i razvedem...počele me živcirati te sitnice....ne pere zube (kao bole ga dok ih opere bang) svuće se bilo gdje,ne pazi gdje sjeda ni kakav.Nema tu neke ljubavi baš,ma nije je ni bilo. Počelo me živcirati dok želi da spavamo zajedno taj dan je toliko pažljiv (ma daj nisam ja toliko ni glupa pa da širim noge kad se njemu digne ,sorry na izrazu) Nijedan rođendan ni da mi čestita,ni godišnjicu braka...nema poklona kod nas,ma ni netreba al da me barem zagrli ali ne.priznajem i ja sam kriva,počela sam ga sve više odbijati...jednostavno ne mogu više s njim.Ne želim se razvesti i djecu odvajati od sebe ili ne daj Bože da se braća ratdvoje...to ne...oni se moraju držati zajeno...oni imaju samo jedan drugog i to mora biti za njih svetinja,tome ih učim.Brat ti je sve na svijetu u dobru i zlu,njemu se vraćaš kad nemaš kuda on je tvoj oslonac i podrška.Ne želim da mi djecu odgaja muž i djed i baka...nisu oni za to,nisu oni dobri ljudi.Oni su samo da zeznu nekog i drugima odmognu.Želim da imaju dobar život,makar ja glumila do smrti pred njima,ali želim da budu uz mene i da ih učim najboljem koliko mogu.

Početak...

Već duže vrijeme se borim sa nekim ne strahom,već željom da si promjenim život.Razmišljam u čemu sam griješila,zašto nisam krenula drugim putem nego sam otišla tim gdje jesam.
Jesam li mogla učiniti bolje za sebe?
Pa vjerujem da jesam,ali bila sam mlada....kao...nisam znala što je život,voljela sam toga svoga prvog momka,bio mi je sve....ona prva ljubav...moj život i svi oni ne leptirići nego drhtaji koji su mi dolazili kada sam ga vidjela i kada me grlio...nisam znala i što učiniti sa problemom koji mi je bio na putu....bila sam kao mlada i naivna...ma nebi rekla...vjerujem da sam bila samo jako zaljubljena (možda sam i danas). Imali smo to nešto ,za to smo se trebali boriti,ali ja sam poslušala svoje roditelje i pustila da oni odluče za mene...nisam se borila ni za njega ni za to što sad tek shvaćam što znači u životu. Prolazili su dani, nismo se ni vidjeli...pa samo opet krenuli ali nije bilo to više to...tada je je počeo strah,osuđivanje i laži.počela je prevara,prešla sam preko toga....al on me jednostavno ostavio izabrao je drugu.Boljelo me i to jako (još me boli) Neko vrijeme sam bila luda kada sam ih vidjela zajedno,znala sam namjerno paziti kad je nije bilo kraj jnjega pa ga slučajno susresti.Nije više mario,uvijek je govorio da se nikad neću promjeniti...ali ja sam ga voljela i to jako ali je li on mene to još nikad ne znam.Godine su prolazile,ali on nije.Nisam mogla vjerovati da to postoji,da nekog možeš tako voljeti i živjeti u nadi da će se sve opet vratiti,ali nije.Namjerno sam našla prvog koji je došao i odlučila se udati za njega.Kada sam se udala ne znam da li je bilo iz ljubavi,ali nije mi bilo ni bitno.tada se i on nakon par mjeseci oženio.I tu je bio kraj svemu.Znali smo se sretati al ja nisam više dizala pogled na njega,svaki put me pozdravi ali ja ne uzvraćam.Boli me to jako...ali borim se ,ne dam se više da vidi da je još tu u srcu negdje skriven.Dobili smo jedan i drugi djecu.Krenuo je vrtić djeca nam polaze isti,redovito se susrećemo ali pogledati ga ne mogu u oči više.Što od srama što od boli...Pitam se samo kako bi bilo da se sretnemo negdje daleko od svih,sami da vidim šta bi si rekli,šta bi on rekao nakon svega...voli li on mene još ili me zaboravio?Znam da mislite da sam luda,ali nisam ja sam jednostavno ostala u toj staroj ljubavi,u njemu i u nadanju.Svjesna sam svega i ovog života koji živim i koji prolazim.ali zato želim pisati želim se osloboditi toga olakšati dušu.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.